bookmark_borderVodice – odlomci iz knjiga – 2

Odlomak iz knjige Jasenica – Naselja, poreklo stanovništva, običaji, Borisav Čeliković – 1923. (strana 254).

*****

Jovan Erdeljanović

6. Vodice

Selo je južno i neposredno do Palanke, s desne strane reke Jasenice. Kuće su po strani i po temenu kose. Selo je razređenog šumadijskog tipa. Ranije ovde nije bilo sela.

Selo i njegova okolina su bogati izvorima. Oni su na kosi prema Palanci, a na južnoj strani kose ih nema. U sred sela je izvor Vodice, po kome je selo dobilo ime. Istočno od Vodice je Izvor, jači od Vodice. U Donjem kraju je izvor Zdravkovac, a u Gornjem Kraju je Vidova Voda, pet minuta zapadno od sela, a više nje je Kisela Voda, koja se zove i Kaluđerica.

Niže sela je Nemačko Polje, gde se nalaze razni noževi, gvozdene ploče i mizdraci. Više Vezirova Polja su mesto Raspad i njive Guberaš. Tu ima mnogo ostataka od ranijeg stanovništva. Poznaje se i mesto gde je bila neka stara crkva i mnoge stare pare (od Leopolda III). Na mestu Kovanluku, kod Vidove Vode, je staro ’rimsko’ groblje.

U potoku Vlahovici našao je Stevan Vulićević lonče sa deset starinskih grivni, koje su velike u prečniku 8 i 7 cm. Nađena su u istom potoku još tri zemljana lonca i u njima kosti i trula srma. Zapadno od Vidove Vode, na 20 do 30 m, poznaje se mesto i sitno kamenje od manastira. Ne zna se ime tom manastiru. Po pričanju starca Nikole Todorovića manastir se zvao Nekudim.

Fotografisao trlo Pavla Vukovića kod Kisele Vode.

Selo se deli na Gornji Kraj i na Donji Kraj. Gornji Kraj je do škole i sudnice, a dalje je Donji Kraj.

Na mestu današnjeg sela, pre osnivanja današnjeg, nije bilo nikakvog naselja. Najpre su ga naselila braća Neško i Stojan (od njih su Neškovići i Stojanovići), koji su najpre bili na mestu Trševini, blizu Palanke. Stanovništvo se najviše doselilo iz Šumadije (starinom su Kosovci), Vranjskog okruga, jugozapadne Srbije, Sjenice, jedna porodica je iz Bosne i jedna iz Bugarske. Po poreklu su: nepoznate starine 8,3%, iz Šumadije 29,1% iz jugozapadnih krajeva (Sjenice, Starog Vlaha) 29,1%, kosovsko-moravske oblasti 20,8%, iz Požarevačkog okruga 4,1%, iz Bugarske, oko Trna 4,1% i iz Bosne 4,1%.

U selu su ovi rodovi:

Cvetanovići, Neškovići i Stojanovići (14 k., sv. Arhanđel) su iz Leskovca.

Đuđe (10 k. sv. Jovan, stara slava sv. Arhanđel) su od Sjenice. Bili su neko vreme u Kaluđerici.

Nikaći (23 k., sv. Nikola), praded Aksentije doselio se od Sjenice 1809. god.; ima ih 2 k. u Bašinu i 1 k. u Azanji, koji su se odavde otselili, a krvne rođake imaju u Belosavcima, Rudniku i u Sjenici.

Šatornjani (17 k., Đurđevdan) su od Martića u Šatornji pod Rudnikom; ima ih i u selu Ratarima (od ove porodice je poznati novinar Pera Todorović).

Jovovići (6 k., sv. Nikola), praded došao od ’Vranje’.

Savići (3 k., sv. Jovan) su starinom iz okoline Branja; ima ih 1 k. u Cerovcu, 1 k. u Rabrovcu i 1 k. u Beogradu.

Mijailovići (8 k., sv. Nikola) ovamo su došli iz Lukanje (današnjeg Đurđeva u Lepenici), a starinom su odnekud iz Stare Srbije.

Ilići, Trešnjevčani (3 k., sv. Arhanđel), deda Todor se doselio iz Gornje Trešnjevice (ne zna se koje); ima ih 2 k. u Palanci.

Đelkanići (10 k., sv. Nikola) su iz Trudova u Užičkom okrugu, gde ih i sada ima s istim prezimenom.

Radošević (1 k., sv. Nikola), otac se doselio iz Šatornje, a starinom su od Rudnika.

Stojadinovići (6 k., sv. Nikola) su starinom iz Stare Srbije, a ovamo su došli iz Sepaca gde ih još ima.

Masločevci, Radovanovići (4 k., sv, Nikola) su nepoznate starine.

Milutinovići (3 k., Đurđevdan) su iz Belog Kamena u Dragačevu.

Vulićevići (2 k., sv. Panteleja) su iz Vukosavaca, u Kačeru, gde ih još ima.

Bašići (1 k., sv. Vasilije) su iz Gornje Šatornje, a starinom su od Rudnika.

Đokići (1 k., sv. Nikola), otac se doselio iz Donje Tuzle u Bosni.

Đokići (7 k., sv. Alempije), došla braća Jovan i Milisav od Sjenice.

Andrejići (4 k., Đurđic), otac se doselio iz Masloševa.

Tanasijevići (3 k., sv. Nikola), otac se doselio iz Masloševa.

Pavlović (1 k., sv. Nikola), otac se doselio iz Masloševa.

Kostići (1 k., sv. Nikola), otac došao 1880. god. iz Trna u Bugarskoj.

Spasojevići (4 k., sv. Arhanđel) su iz Kušiljeva u Resavi.

Đurđevići (1 k., sv. Stevan) su iz Ratara.

Stevanovići (1 k., sv. Nikola) su iz Kotraže.

Golobočanin, Radovanović (1 k.) je iz Goloboka.

U selu ima preko 130 kuća.

*****

bookmark_borderVodice – odlomci iz knjiga – 1

Odlomak iz knjige Jasenica – Naselja, poreklo stanovništva, običaji, Borisav Čeliković – 1923. (strana 107/289)

*****

Borivoje M. Drobnjaković


14. Vodice

Topografske prilike – Kuće sela Vodice su na beogradskoj površi koja se ovde uvlači u Jasenicu. Ispod poslednjih kuća je odsek, zatim terase reke Jasenice i aluvijalna ravan. Ni na terasama ni na aluvijalnoj ravni nema kuća; tu su njive, livade i seoska trla.

Selo se služi vodom sa izvora i đermova. Izvori su: Vodice (za Gornji Kraj), Zdravkovac (za Donji Kraj) i Bunarče. Ima i dva izvora kisele vode: u Kaluđerici i na granici seoskog atara prema Palanci. Selo ima devet đermova.

Ziratno zemljište je najvećim delom na mestima: Guberašu, Vezirovom Polju, Raspadu; ispaše su u Lugu, a opštinska šuma u Doljači. Na Karauli ima sitne šume (granica, cer, brest, lužnik) i to su privatni zabrani.

Selo je razbijenog tipa šumadijske vrste. Ima dva kraja: Gornji Kraj (Nikači) i Donji Kraj (Bugarski).

Poreklo porodica i starine – Ranije selo nije bilo na ovome mestu, već su prve kuće bile u dolini Jasenice. Tako su najstarije familije stanovale u Kaluđerici i Trševini. Za vreme šora preselili su se na današnja mesta. U Kaluđerici su sada trla.

U selu su ove familije:

Nikači (Mirovići, Nikolići, Radovanovići, Veljići, Mitrovići, Božanići, Markovići) 26k. Slava: sv. Nikola. Stanovali u Kaluđerici, pa za vreme šora preselili ‘na kosu’ u Gornji Kraj. Doveo ih Karađorđe 1809. g. iz Dubnice (Pešter).

Neškovići 3 k. Slava: sv. Aranđel. Stari su im došli od Leskovca. Prvo se nastanili u Trševini. Tu bilo još porodica, pa za vreme šora ovi dođu u Vodice i nastane se u Donjem Kraju, a druge familije otišle u Palanku. Od njih su Stankovići – Simići u Radovanju (Lepenica) gde su otišli pre 50 g.

Mihajlovići (Jevtići) 13 k. Slava: sv. Nikola. Treća familija po redu doseljavanja. Praded se doselio od Leskovca, a baba im je iz Đunisa. Prvo se nastanili u Barama i Lukanji (Đurđevo u Lepenici) pa docnije ovde prešli.

Šatoranjani (Todorovići, Jovičići, Novičići) 17 k. Slava: sv. Đorđe. Došao otac čoveku od 80 g. iz Gornje Šatornje.

Vuličevići 8 k. Slava: sv. Panteleja. Doselio se deda iz Vukosavaca. U Vukosavce došli iz Dubice (Pešter) posle boja na Novom Pazaru. U Vukosavcima su im familija Vuličevići.

Jovanović 1 k. Slava: sv. Nikola. Doselio se pre 45 g. iz Palanke, gde je došao iz Jankovca (bitoljski).

Đurević 1 k. Slava: sv. Stevan. Pre 17 godina došao ženi u kuću iz Ratara (od Stanišića – Đurđevića).

Radovanović 1 k. Slava: sv. Alimpije. Došao iz Goloboka (smederevsko Podunavlje).

Grčić 1 k. Slava: sv. Đurđic. Došao kao sluga pre 20 g. iz Krnjeva (smederevsko Podunavlje).

Stojanovići (Kajkovići) 2 k. Slava: sv. Aranđel. Doseljeni od Leskovca.

Cvetanovići 5 k. Slava: sv. Aranđel. Familija su sa Neškovićima.

Ilići 4 k. Slava: sv. Aranđel. Oko 1860. g. došli iz Božurnje (od Švabića).

Stojadinovići 5 k. Slava: sv. Nikola. Njihovi stari došli od Leskovca. Neko vreme živeli u Sepcima, zatim se preselili ovde.

Milivojevići (Kovandžići) 2 k. Slava: sv. Luka. Doveo ih Stanoje Glavaš iz Selevca. Čuvali mu kovanluk koji je on imao u blizni Kaluđerice. Iz Kaluđerice se preselili i sada su u Donjem Kraju.

Vukovići (Brkići, Đokići, Bogdanovići, Joksimovići) 12 k. Slava: sv. Jovan. Starinom su od ’Sjenice-Novog Pazara’. Zovu ih ’Đuđe’.

Đokići 5 k. Slava: sv. Nikola. Došli pre 70 godina iz Bosne.

Đorđevići 6 k. Slava: sv. Nikola. Došli iz Palanke. Žive u čergama u ’Polju’.

Jovanovići 2 k. Slava: sv. Nikola. Došli iz Palanke.

Jokići (Milisavljevići, Jovanovići, Mijailovići) 8 k. Slava: sv. Alimpije. Doseljeni od Sjenice, gde su pobili neke Turke. Ranije slavili sv. Aranđela. Promenili slavu plašeći se da ih Turci ne poznadu.

Savići 3 k. Slava: sv. Jovan. Došli 1845. g. od Vranje.

Radovanovići (Milovanovići) 5 k. Slava: sv. Nikola. Bilo ih više braće u Masloševu, gde neki ostanu (Prokići), jedan brat se pokaluđeri, dva dođu u Mramorac (Sretenovići, Jevtići, Dimitrijevići) a dva ovde.

Milisavljevići (Borisavljevići, Pavlovići) 8 k. Slava: sv. Nikola. Došli iz okoline Čačka.

Milutinovići 6 k. Slava: sv. Đorđe. Njihov deda donet kao mali iz Bjelog Kamena (Dragačevo).

Andrejići 2 k. Slava: sv. Đorđe. Došli pre 50 g. iz Masloševa.

Tanasijevići 3 k. Slava: sv. Nikola. Došli pre 50 g. iz Masloševa.

Ilići (Pavlovići) 3 k. Slava: sv. Aranđel. Doseljeni iz Gornje Trešnjevice.

Mikići 2 k. Slava: sv. Nikola. Donela ih mati iz Palanke (od Aranđelovića).

Živkovići (Aranđelovići) 8 k. Slava: sv. Nikola. Doseljeni od Leskovci kad i Neškovići. Sa ovima i Kocićima iz Palanke stanovali najpre u Trševini (u dolini Jasenice). Kocići se odselili u Palanku a ovi ovde.

Zagorčići 2 k. Slava: sv. Nikola. Došao im otac iz Pridvorice.

Groblje je u Kovanluku.

Na mestu gde su danas vinogradi, u blizini potoka Vlaovice, bilo je, po predanju, staro naselje. To se mesto zove Selište. Zapadno od sela, pored puta koji vodi u Kaluđericu, nalazi se izvor Vidova svetinja ili Vidova voda, na koji dolazi svet iz okoline svake mlade petke i nedelje. Ovu vodu zovu i Vasilijeva, po starcu Vasiliju, koji je izvor opravio pre 100 g. U njenoj se blizini nalaze tragovi starog manastira, za koji se misli da je zadužbina kneza Lazara, i da je slavio Vidovdan (vidi detaljnije: Milićević, Kneževina Srbija, st. 133 i dalje). Čiča Stevan Vuličević priča da je ovaj manastir razrušen u početku 18. veka i da je od njegovog kamena podignuta Kamena Ćuprija u Palanci.

*****

bookmark_borderLiteratura

Kao izvori informacija za pisanje ovih tekstova su poslužile knjige kao i tekstovi i članci sa interneta. Neke od korišćenih knjiga su:

Kneževina Srbija – Milan Đ. Milićević

Vodice – u donjoj Jasenici – Nikola Vladisavljević

Jasenica – naselja, stanovništvo , običaji – Borisav Čeliković

Pisma ličnosti i ličnost – Pera Todorović (pripremila Dr Latinka Perović)

Popis stanovništva i poljoprivrede u srezu Jaseničkom 1863. godine – Др Бранко Перуничић

Grad na Jasenici – Zorica Pavlović-Tomašević, Miodrag Milić

Smederevska Palanka i okolina – arhivska građa – Dr Branko Peruničić

Srpska revolucija – Leopold Ranke

Slave i praznični običaji

80 godina lovaca na Jasenici 1896-1976 – Slavoljub Mitrović

Ko su Šumadinci – Miodrag Nedeljković

bookmark_borderHronika sela Vodice – knjiga

Vodice – selo u Donjoj Jasenici

Nikola Vladisavljević

Litopapir, Čačak

1991.

Iz Predgovora:

…Grad je uvek bio u prvom planu kao i nepoljoprivredne delatnosti u njemu. Prenaglašeno demografsko pražnjenje sela, praćeno devastacijom i devitalizacijom, bili su samo posledica politike jednostranog razvoja, gašenja mnogih vrednosti sela, zapostavljanja bogate kulture sela, njegove istorije. A istorija sela i njegova kultura su u osnovi i istorija naroda.

Iz sela se rasplamsavala srpska revolucija 1804. i 1815. godine za odbranu srpskog dostojanstva, kulture i vere. Preko 90% ukupnog sastava srpske oslobodilačke vojske u oslobodilačkim ratovima 1912. i 1914-1919. godine bili su hrabri sinovi seljaka. U oslobodilačkom ratu 1941-1945. godine veći deo boračkog sastava i starešina jedinica činili su takodje seljački sinovi.

Seljak se uvek borio za slobodu i stvaranje države, ali država mu nije uvek pružala uslove da sačuva i iskaze i druge vrednosti, sem ratničkih. To je i razlog što izmedju dva rata nije bilo domova kulture u selu, a seljak je živeo u bedi i siromaštvu, u blatu i prašini, u trošnim kućama od drveta i blata koje su osvetljavane žižom ili petrolejom, spavalo se na zemljanom podu, koristio primitivni alat u poljoprivredi i domaćinstvu, radio zapregom goveda, sa srpom i motikom nagnut nad zemljom po suncu i kiši…

Izvod iz recenzije

Hronika sela Vodice je veoma dobro istoriografsko delo. Kroz prikaz bogate istorije, obradjeni su život i običaji sela, zatim razvoj školstva, prosvete, zadrugarstva i poljoprivrede.

Zanimljiv prikaz dve značajne ličnosti iz prošlog stoleća* ne samo za Vodice, već za celu Donju Jasenicu i Srbiju, Stanoje Glavaš, junak Prvog srpskog ustanka i Pera Todorović, publicista i prvak Radikalne stranke za vreme vladavine Obrenovića, značajno doprinose vrednosti hronike.

Posebna vrednost hronike čine rodoslovi – porodična stabla starih porodica sa značajnim opisom pojedinih ličnosti.

Hronika sadrži veliki broj narodnih izreka i poslovica uz poljske radove i običaje.

Pored istorijske vrednosti, hronika pruža obimnu gradju za sociološka, demografska i etnološka proucavanja naroda Donje Jasenice.

* Knjiga je izdata 1991. godine, tako da se ovo odnosi na 19. vek

bookmark_borderJasenica – naselja, stanovništvo, običaji – knjiga

Jasenica – naselja, poreklo stanovništva, običaji

Borisav Čeliković

Beograd, Štamparija “Rodoljub” a.d. 1923. (prvo izdanje).

Beograd, Službeni glasnik i SANU, 2011.

Antropogeografska ispitivanja Jasenice otpočeo sam još pre Velikog Rata. Sva građa koju sam skupio i sredio propala je za vreme Okupacije. Bio sam prinuđen da ispitivanja otpočnem iznova, i radi toga sam za vreme leta 1920., 1921. i 1922. g. obišao celu oblast i ispitao 58 naselja.

Nisam govorio o kući i ostalim zgradama, jer kuća u Jasenici nema naročitih odlika, kojima bi se razlikovala od kuće susednih oblasti, naročito Gruže. Isti je slučaj i sa ostalim zgradama…

bookmark_borderKneževina Srbija – knjiga

Kneževina Srbija
Milan Đ. Milićević
U Beogradu,
u Državnoj štampariji.
1876. (prvo izdanje).

Izgled naslovne strane starog i novog izdanja.

U knjizi “Kneževina Srbija” obrađena je geografija, orografija, hidrografija, topografija, arheologija, istorija, etnografija, statistika, prosveta, kultura, uprava ondašnje Srbije. Milićević je, na svoj način, uradio ono što danas rade timovi naučnika raznih profila. Ova knjiga ima sve odlike popularne enciklopedije, leksikona ili monografije jedne zemlje, s današnjim merilima mogli bi je proglasiti opširnim turističkim vodičem ili bedekerom.

Delo g. Milićevića za celo je veliki dobitak za našu literaturu, jer je u njemu sa svake strane predstavljena naša otadžbina tako da će svaki ma koje struke čitalac naći u njemu što će ga zanimati i dosta čemu će se poučiti u poznavanju svoje domovine.

Mlad. Janković

bookmark_borderDnevnik jednog dobrovoljca

Dnevnik jednog dobrovoljca – odlomci

Pera Todorović je želeo da se bori protiv turaka u srpsko-turskom ratu 1876-1877. Ali je u Komandi nedostajao obrazovani kadar pa je Pera sa svojim dobrim obrazovanjem i znanjem ruskog i francuskog jezika, dodeljen štabu glavnokomandujućeg, ruskog generala Cernjajeva.

I Deligrad, 3. avgusta u utornik, 1876. god.

”Mene danas gotovo silom upisaše u činovnike generalovog štaba timočko-moravske vojske – prosto reći rekviriraše me, kao što se rekvirira seno, zob, so i druge stvari. Skidoše mi moju dobrovoljačku bluzu, moje opanke, moju crnogorsku kapu, oduzeše mi moju vernu pušku, pa me umundiraše po štapski, obuše mi ruske cizme od juhta, pripasaše sablju (koja je slobodno mogla izostati), posadiše me za sto, uklopiše u ruke pero, pa sad hajd’ šifriraj i dešifriraj depeše, prevodi sa ruskog i francuskog na srpski i sa srpskog na ruski i francuski, nosi generalu Cernjajevu raporte i primaj od njega zapovesti. Koliko ih ima koji žude za ovim mestom, i koji bi na njemu možda bolje poslužili no ja, i njih ne nadjoše, već baš mene! I to gotovo nasilno! Ja celog veka mrzio kancelarije, protokole, registre, numere i ostale formalnosti, i sad baš mene palo u deo da sa tim stvarima imam posla! O, slepa sudbino!”

Deligrad, 6. avgusta u četvrtak, 1876. god.

”…Kakva razlika izmedu života u štabu i života kao dobrovoljca na mrtvoj straži, gde Turci svaki čas uznemiravaju u ne dadu trenuti… U štabu se i jede, i pije i spava dobro, ali mi se opet ne dopada. Vidim da ima mnogo larme, trke muvanja, galame, mnogo formalnosti, ali mi se čini da je malo reda i malo rada. U kancelariji načelnika štaba, pukovnika Komarova, strašan nered, na stolu mu grdna gomila hartija, i kad nešto traži, mora po pola sata da premeće po onome vašaru…”

U jeku odlučujuće bitke sa Turcima, general Cernjajev, koji je komandovao združenim jedinicama, odluči da Peru Todorovića, od svog prevodioca i šifranta, premesti na komandno mesto.

XII U logoru na Prugovcu, 14. avgusta u subotu 1876. godine

”…Uzmite ovu četu dobrovoljaca, pa je izvedite gore na bujmirski vis; postavite straže spram Morave, a jedan lanac istaknite kao stražu spram Katuna. Mene ova zapovest prenerazi. Otkud meni nevojniku da poveravaju ovako vojnicke zadatke?! Ucini mi se da Cernjajev hoce da ja danas budem ubijen. (Koješta, noćas se smejem toj ludoj misli, ali jutros mi ne beše do smeja). Vaše prevashodstvo, na onome visu, kuda me vi šaljete, Turci su, i on se ne može drukčije uzeti do borbom. Ja se mogu boriti, ali ja neću umeti da vodim ljude u borbu – usudih sa da primetim ja. Cernjajev se samo pljesnu po butinama: – Eto ti sad! Nije li mi pre dva sata Komarov rekao a vi sami potvrdili, da ste se peli do na vrh one kose i da Turaka nigde nema? – Da, ali izveštaj je opet netačan; mi nismo izlazili do na vrh. – Neću da znam – planu Cernjajev – uzmite ovu vojsku i vodite je kuda vam rekoh. Komarov mora znati šta je rekao. – Ali ako ipak bude Turaka i borba se otvori, šta da radim? – Odlazite, odlazite, odlazite!…prodera se Cernjajev. Ja opučih niz polje, a on zamnom praskaše: – Prokleti rezoneri; umesto da slušaju svi oni filozofiraju. Sve ih je to iskvario onaj njin pogani ustav. – No dok ja uzjahah konja i postrojih četu, Cernjajev dozva Komarova; nešto su živo razgovarali, pa me opet viknu: – Uzmite još i ovu četu ruskih ”plastuna”, a evo, poći će i potpukovnik Konovnicin. – Zatim se okrete Konovnicinu: – Grofe, uzmite ovaj bataljon… ko je ovde bataljoni komandir?… Gazda Milosav Trifunac… odgovoriše vojnici. – Uzmite ovaj Trifuncev bataljon pa podjite kao potpora, gospodinu Todoroviću. Rasporedite da on sa dobrovoljcima ide napred, a vi za njima, da ih poduprete ako zatreba. Idite, zbogom Todoroviću! Ako se otvori borba ja cu vas odovud pomoci artiljerijom.
Krenemo se. Kod naših predstraža stanemo da jedan deo naše vojske rasturimo u lanac, jer dotle je sva išla u dvojnim redovima, i da se posavetujemo šta ćemo i kako ćemo…

…Nema reči kojima bi se mogla opisati ona povorka osećaja što saleće čoveka kad podje pred puščane i topovske metke, od kojih je svaki i njemu namenjen. Ideš napred, a u glavi ti se budi mutno saznanje da je ovo poslednji čas, sad je sve svršeno, sad više nema razmaka i odgodaja već moraš napred dok te ne dočeka neprijateljski plotun… i to nije daleko, to je eto tu sad će… sad će! I neko strašno isčekivanje obuze mi dušu. Sa ovim osećajem možda bi se jedino mogao uporediti osećaj osudjenika na smrt, u trenutku kad privezan za kolac čeka kad će grmnuti puške. Namah ti ovo kobno iščekivanje postane tako dosadno, da čisto potrčiš napred, samo da što pre plane taj prokleti neprijateljski plotun, da se jedanput svrši, da te ne muči ovo ubistveno, strašno iščekivanje. Namah opet obuzima te crna misao: ovo su poslednji trenuci… Uspomene iz detinjstva, lepi mladički snovi, nade, planovi, prijatelji, sva mila i draga stvorenja, ceo prošli život – sve ti to sad navali i slomije se u ono malo prostora pod onom jadnom lubanjom – i ti usporavaš korake: smrt je blizu, ona je tu, neminovna, ti to znaš, ali ti bi rad sporošcu karačanja da ugrbiš još koji trenutak života, da poživiš još malo, makar još malo…”

‘Dnevnik jednog dobrovoljaca’ se može preuzeti ovde: