bookmark_borderBrojanica

“Brojanicom” je govor kojim se vidjeniji gost obraćao domacinu i ostalim gostima na svadbi.

Evo od našega dobroga brata, staroga svata, jedna lepa čast, dvanaest stuba belih pogača: šarene su, pisane, vezene su! Koliko mu na pogači pisma, toliko oženio sina; koliko na pogači šara, toliko doveo snaha, te se njima ponosio: kao nebo visinom; kao more dubinom; kao zec brzinom; kao lisica mudrinom; kao smederevska nahija advokatima; kao požarevačka Vlasima; kao jagodinska asurama; kao kruševačka kicošima; kao užička pećinama; kao Mrkovac kaljavim sokacima; kao Baničina prihodima; kao Bošnjani suvim potocima; kao Viševac peskom; kao Cumić delijama; kao Petrovac kačamakom; kao Kusadak duvandžijama; kao Vodice prodajama; kao Glibovac pustim kućama; kao Mramorac kop…..; kao Čačak dulecima; kao Požega dinjama; kao Užice šljivama; kao Vučitrn delijama; kao Sofija spahijama; kao Stari Vlah kmetovima.”
A da ga Bog sačuva:
Trula mosta, podrugljiva gosta; tesna sokaka, besna Bošnjaka; psa garova, Turčina manova; sirova kijaka iz mraka; kratkih gaća, dugačkih kopriva; džandrljive žene, pijanoga sina; živ bio, pomogao mu Bog, i Banov brod, i sva sela i na Drini skela! I amin, svatovi.

Izvor

bookmark_borderSrbija

Iako je knjiga “Kneževina Srbija” pisana šezdesetih godina 19. veka, neke stvari su bezvremenske i mogu se primeniti u bilo kom vremenskom okviru. Mnogo toga nismo naučili. Mnoge mane medju srbima su i dalje jedna od glavnih kočnica našeg razvoja.

Poznato je da je Kneževina Srbija zemlja sasvim nevelika: poznato je da je ona ipak puna raznovrsnoga prirodnoga blaga i lepota; poznato je da je naša otadžbina, ovolika kolika je, stala naše dedove i oceve mnogo nečuvenih muka i krvi, pa je ipak tim ne manje poznato da mi tu svoju krasnu i bogatu, tu malenu a skupo stečenu otadžbinu u mnogom pogledu ne poznajemo onoliko koliko bi valjalo.

Nepoznavanje svoje otadžbine svakad je rug gradjanima sinovima njenim; ali se veličina štete od toga neznanja može strahovito da predstavi tek u narodnim školama u kojima se vaspitavaju oni na kojima po redu svet ostaje.

bookmark_borderKneževina Srbija – knjiga

Kneževina Srbija
Milan Đ. Milićević
U Beogradu,
u Državnoj štampariji.
1876. (prvo izdanje).

Izgled naslovne strane starog i novog izdanja.

U knjizi “Kneževina Srbija” obrađena je geografija, orografija, hidrografija, topografija, arheologija, istorija, etnografija, statistika, prosveta, kultura, uprava ondašnje Srbije. Milićević je, na svoj način, uradio ono što danas rade timovi naučnika raznih profila. Ova knjiga ima sve odlike popularne enciklopedije, leksikona ili monografije jedne zemlje, s današnjim merilima mogli bi je proglasiti opširnim turističkim vodičem ili bedekerom.

Delo g. Milićevića za celo je veliki dobitak za našu literaturu, jer je u njemu sa svake strane predstavljena naša otadžbina tako da će svaki ma koje struke čitalac naći u njemu što će ga zanimati i dosta čemu će se poučiti u poznavanju svoje domovine.

Mlad. Janković

bookmark_borderŠume

Šumadija se nalazi u centralnom delu Srbije i nekada je velikim delom bila prekrivena šumama, po čemu je i dobila ime.

Vratimo se malo u dalju prošlost, pre Kosovskog boja. Srednjovekovna Srbija je bila stabilna i jaka država. Razvijeno je bilo rudarstvo, stočarstvo i ratarstvo. Plodne njive, livade, voćnjaci i vinogradi su se nalazili širom zemlje. Ali onda dolazi pad države pod tursku vlast. Deo stanovništva umire od epidemija, deo gine u ratovima, deo je odvođen u tursko ropstvo, raseljavan i na istok i na zapad… Oni koji su preživeli, uglavnom su se razbežali u teško prohodne planine i bespuća. Tamo su započinjali novi život koji se zasnovao na stočarstvu i lovu.

Napuštene njive, livade, voćnjaci i vinogradi su nestali i na njihovo mesto su došle šume. Tako je cela Srbija bila prekrivena šumama. 1717. godine je strankinja koja je putovala kroz Srbiju, napisala da je “šuma kroz koju se od Beograda do Niša putuje celu sedmicu, puna divljih životinja”. Čime pokazuje da je predeo između Beograda i Niša bio potpuno prekriven šumom.

Tako je i Jasenica do početka 19. veka bila pod gustim šumama. U narodu postoji priča da je “od izvorišta Kisele vode u Palanci do Kovanluka Stanoja Glavaša u Vodicama, lakše bilo stići s’ drveta na drvo, nego zemljom hoditi”.

Posle oslobođenja od turske vlasti, dobra koja su turci držali, postala su slobodna. Sela su bila slabo naseljena i rasturena po proplancima sa puno slobodne zemlje. Kao i cela Šumadija, Jasenica je bila veoma privlačna za doseljenike. Doseljenici su pozivali svoje rodjake i prijatelje da im se pridruže. Na taj način su imali komšije i bili su sigurniji. Doseljavanje je bilo veoma intezivno posle Srpskih ustanaka. Postoji verovanje da je i sam Karađorđe upućivao pojedine porodice u Šumadiju.

Po tadašnjem običajnom pravu, zauzeto i iskrčeno zemljište je pripadalo onome ko ga je iskrčio. 1833. godine je ukinuto spahijsko pravo i narod je postao vlasnik svoga zemljišta. Nezauzeto zemljište je bila opšta, zajednička svojina. Izuzetak su bila privatna turska imanja, koja su se mogla dobiti kupovinom.

Uz šume, tu su bile i livade

“gde je stoka ostajala i preko zime, jer, od guste šume nijedna pahuljica snega nije mogla da padne na zemlju. Tu je, preko zime, hrana za stoku ostavljana oko stoletnih hrastova, pa su se ovce i krave jagnjile i telile, jer do njih ni vetar nije dopirao”.

Tridesetih godina 19. veka, bilo je još dosta stare hrastove šume. Zemljište na mestu iskrčene šume je bilo veoma plodno. Tako su pored novih doseljenika, i stanovnici sela ‘grabili’ da što više šume iskrče, pretvore u njive i livade, i uzmu za sebe. Zbog toga je postojala opasnost da nekada nepregledne šume Jasenice potpuno nestanu. Knez Miloš je 1836. godine izdao naredbu da vlast ozbiljnije pristupi zaštiti šuma, koje su se zvale alije. Te godine je utvrđeno da je “Alija Baničina dužine i širine po jedan ipo sat, od čega je pola zemlje pod oranicom, a pola pod rodnom gorom, koju koriste sela: Baničina, Vodice, Cerovac, Mramorac i Palanka.”

1839. godine načelnik Sreza Jaseničkog je poslao pisani izveštaj nadređenima gde ponovo ukazuje na problem krčenja šuma. Zato je Ministarstvo unutrašnjih poslova Kneževine Srbije odbilo molbu sela Vodica i Pridvorica da im se dozvoli dalje krčenje šume zarad sađenja vinove loze.

1844. godine Građanskim zakonikom su tačno određene granice, čime se odvajaju privatni posedi od seoskih, opštinskih i državnih. Tada je (po zakonu) prestao proces zauzimanja zemljišta. Ona se mogla dobiti samo preko vlasti. Novim doseljenicima je vlast određivala gde će biti nastanjeni. Ali već tada je postao problem naći slobodnu zemlju za nove doseljenike.

Stanovništvo se snalazilo na razne načine da proširi svoje posede. Tako su 1847. godine (1846. godine grad i suša su uništili letinu) stanovnici “oskudni za hranom za marvu, rodnu goru stoki za brst upotrebljavali, pri čemu su se mnogi prestupnici kao goroseci pokazali”.

Za vreme vladavine kneza Mihaila, seljaci su tražili da se ukinu alije (zaštićene šume). Ti zahtevi su ispunjeni i zaštićene šume su prešle u “klasu ostalih šuma i žirovnica”. Tako su seljaci bez posledica mogli da krče šume i tu zemlju pripajaju svojim posedima. To je označilo konačan nestanak najvećeg dela šuma u Šumadiji.

U Vodicama, šume su prvo istrebljene u višim predelima (Mali i Veliki vinogradi), zatim u Lipovcu i onda široki prostor oko Jasenice gde su nastali veliki predeli obradivih površina.

Danas šuma ima oko Kisele vode, na Krušiku, Karauli, Crepovcu, Raspadu i po neki veći zabran u ostalim delovima sela. U šumama viših delova sela ima cera, hrasta, graba i manje bukve. Šume nižih delova sela imaju najviše jasena, bagrema, vrbe, jove i topole.

Po selu ima nešto malo i stoletnih stabala.

Evo kako su izgledala sela u ovoj oblasti početkom 20. veka:

“Najveći deo zemljišta je privata svojina. Svaka porodica ima svoju sopstvenu zemlju: kuću sa prostranom okućnicom, a dalje od kuće su imanja (njive, livade, zabrani, vinogradi). Izvan sela su bila trla, kojih je sada sve manje: preobraćaju se u naselja (poglavito u zaseoke), ili ih nestaje zbog sve veće potrebe za ziratnom zemljom. Trla, ukoliko ih danas ima, nisu grupisana, već su rasturena: imućnije porodice, koje imaju vise stoke, imaju trla na svojim imanjima. Oseća se sve veća težnja za grupisanjem imanja na jedno mesto. Ovo se vrši na taj način što pojedinci izmedju sebe “trampljavaju” zemlju, ili kupovinom.

Od zajednica u oblasti ima opštinske ili seoske šume i utrine. Skoro svako selo ima svoj zabran, većeg ili manjeg prostranstva, ili svoju utrinu. Nekada su ove zajednice bile prostranije i veće, ali su u toku vremena pojedini njihovi delovi davani siromašnim doseljenicima. Služe na korist celome selu. Drva se seku i daju opštini, školi i sirotinji. Utrine se daju pod zakup a dobiveni novac opština upotrebljava na svoje potrebe.”*

Izvor

bookmark_borderGeografski položaj

Vodice je selo na istočnom obodu Šumadije, na prelazu u srednje Pomoravlje. Šumadija se nalazi u centralnom delu Srbije. Nekada je ta oblast velikim delom bila pod šumama, po čemu je i dobila ime. Oblast Jasenica zauzima centralni deo Šumadije. Čine je Donja (smederevska) i Gornja (kragujevačka) Jasenica. Jedan izvor navodi da ih razdvaja reka Rača, a drugi izvor navodi da ih razdvaja kragujevački put, koji od Kragujevca, preko Topole i Mladenovca ide za Beograd.


Pored stoletnih hrastova, bukovih i javorovih šuma, jasen je bio neizostavni deo šuma u ovoj oblasti, po čemu su i najveći vodotok u ovoj oblasti i cela oblast, dobili ime. Smederevska Palanka predstavlja centar Donje (smederevske) Jasenice. Selo Vodice se nalazi pet kilometara južno od Smederevske Palanke, čijoj opštini i pripada.

Atar sela je u granicama 44°19′–44°22′ N i 20°56′–20°59′ E, a centar Vodica je na 44°20′06“ N i 20°56′54“ E. Zahvata površinu od 1310 hektara. Nekada je površina sela bila veća, ali je jedan deo sela (Guberaš) pripao Stojačku 1930. godine a 1950-ih godina je regulacijom i premeštanjem korita reke Jasenice u korito Mlake dalje od Palanke, predeo Velike Rudine ušao u sastav grada.

Selo se sa juga graniči sa Stojačkom, Baničinom i Mramorcem, sa zapada sa Cerovcem i Pridvoricama, sa severa Smederevskom Palankom i sa istoka teritorijom opštine Velika Plana.

Prema konfiguraciji terena, teritorija sela se može podeliti na dva dela približne veličine:

  • Niži, severoistočni deo, sa nadmorskom visinom od 102 do 120 metara se nalazi pored Jasenice sa najnižom kotom od 102 metra nadmorske visine u predelu Jošje.
  • Viši, jugozapadni deo, sa nadmorskom visinom od 120 do 203 metara se prostire paralelno sa rekom Jasenicom i predstavlja krajnje delove planine Rudnik. Najviša tačka sela se nalazi u predelu Krušik (203 mnv).

bookmark_borderDnevnik jednog dobrovoljca

Dnevnik jednog dobrovoljca – odlomci

Pera Todorović je želeo da se bori protiv turaka u srpsko-turskom ratu 1876-1877. Ali je u Komandi nedostajao obrazovani kadar pa je Pera sa svojim dobrim obrazovanjem i znanjem ruskog i francuskog jezika, dodeljen štabu glavnokomandujućeg, ruskog generala Cernjajeva.

I Deligrad, 3. avgusta u utornik, 1876. god.

”Mene danas gotovo silom upisaše u činovnike generalovog štaba timočko-moravske vojske – prosto reći rekviriraše me, kao što se rekvirira seno, zob, so i druge stvari. Skidoše mi moju dobrovoljačku bluzu, moje opanke, moju crnogorsku kapu, oduzeše mi moju vernu pušku, pa me umundiraše po štapski, obuše mi ruske cizme od juhta, pripasaše sablju (koja je slobodno mogla izostati), posadiše me za sto, uklopiše u ruke pero, pa sad hajd’ šifriraj i dešifriraj depeše, prevodi sa ruskog i francuskog na srpski i sa srpskog na ruski i francuski, nosi generalu Cernjajevu raporte i primaj od njega zapovesti. Koliko ih ima koji žude za ovim mestom, i koji bi na njemu možda bolje poslužili no ja, i njih ne nadjoše, već baš mene! I to gotovo nasilno! Ja celog veka mrzio kancelarije, protokole, registre, numere i ostale formalnosti, i sad baš mene palo u deo da sa tim stvarima imam posla! O, slepa sudbino!”

Deligrad, 6. avgusta u četvrtak, 1876. god.

”…Kakva razlika izmedu života u štabu i života kao dobrovoljca na mrtvoj straži, gde Turci svaki čas uznemiravaju u ne dadu trenuti… U štabu se i jede, i pije i spava dobro, ali mi se opet ne dopada. Vidim da ima mnogo larme, trke muvanja, galame, mnogo formalnosti, ali mi se čini da je malo reda i malo rada. U kancelariji načelnika štaba, pukovnika Komarova, strašan nered, na stolu mu grdna gomila hartija, i kad nešto traži, mora po pola sata da premeće po onome vašaru…”

U jeku odlučujuće bitke sa Turcima, general Cernjajev, koji je komandovao združenim jedinicama, odluči da Peru Todorovića, od svog prevodioca i šifranta, premesti na komandno mesto.

XII U logoru na Prugovcu, 14. avgusta u subotu 1876. godine

”…Uzmite ovu četu dobrovoljaca, pa je izvedite gore na bujmirski vis; postavite straže spram Morave, a jedan lanac istaknite kao stražu spram Katuna. Mene ova zapovest prenerazi. Otkud meni nevojniku da poveravaju ovako vojnicke zadatke?! Ucini mi se da Cernjajev hoce da ja danas budem ubijen. (Koješta, noćas se smejem toj ludoj misli, ali jutros mi ne beše do smeja). Vaše prevashodstvo, na onome visu, kuda me vi šaljete, Turci su, i on se ne može drukčije uzeti do borbom. Ja se mogu boriti, ali ja neću umeti da vodim ljude u borbu – usudih sa da primetim ja. Cernjajev se samo pljesnu po butinama: – Eto ti sad! Nije li mi pre dva sata Komarov rekao a vi sami potvrdili, da ste se peli do na vrh one kose i da Turaka nigde nema? – Da, ali izveštaj je opet netačan; mi nismo izlazili do na vrh. – Neću da znam – planu Cernjajev – uzmite ovu vojsku i vodite je kuda vam rekoh. Komarov mora znati šta je rekao. – Ali ako ipak bude Turaka i borba se otvori, šta da radim? – Odlazite, odlazite, odlazite!…prodera se Cernjajev. Ja opučih niz polje, a on zamnom praskaše: – Prokleti rezoneri; umesto da slušaju svi oni filozofiraju. Sve ih je to iskvario onaj njin pogani ustav. – No dok ja uzjahah konja i postrojih četu, Cernjajev dozva Komarova; nešto su živo razgovarali, pa me opet viknu: – Uzmite još i ovu četu ruskih ”plastuna”, a evo, poći će i potpukovnik Konovnicin. – Zatim se okrete Konovnicinu: – Grofe, uzmite ovaj bataljon… ko je ovde bataljoni komandir?… Gazda Milosav Trifunac… odgovoriše vojnici. – Uzmite ovaj Trifuncev bataljon pa podjite kao potpora, gospodinu Todoroviću. Rasporedite da on sa dobrovoljcima ide napred, a vi za njima, da ih poduprete ako zatreba. Idite, zbogom Todoroviću! Ako se otvori borba ja cu vas odovud pomoci artiljerijom.
Krenemo se. Kod naših predstraža stanemo da jedan deo naše vojske rasturimo u lanac, jer dotle je sva išla u dvojnim redovima, i da se posavetujemo šta ćemo i kako ćemo…

…Nema reči kojima bi se mogla opisati ona povorka osećaja što saleće čoveka kad podje pred puščane i topovske metke, od kojih je svaki i njemu namenjen. Ideš napred, a u glavi ti se budi mutno saznanje da je ovo poslednji čas, sad je sve svršeno, sad više nema razmaka i odgodaja već moraš napred dok te ne dočeka neprijateljski plotun… i to nije daleko, to je eto tu sad će… sad će! I neko strašno isčekivanje obuze mi dušu. Sa ovim osećajem možda bi se jedino mogao uporediti osećaj osudjenika na smrt, u trenutku kad privezan za kolac čeka kad će grmnuti puške. Namah ti ovo kobno iščekivanje postane tako dosadno, da čisto potrčiš napred, samo da što pre plane taj prokleti neprijateljski plotun, da se jedanput svrši, da te ne muči ovo ubistveno, strašno iščekivanje. Namah opet obuzima te crna misao: ovo su poslednji trenuci… Uspomene iz detinjstva, lepi mladički snovi, nade, planovi, prijatelji, sva mila i draga stvorenja, ceo prošli život – sve ti to sad navali i slomije se u ono malo prostora pod onom jadnom lubanjom – i ti usporavaš korake: smrt je blizu, ona je tu, neminovna, ti to znaš, ali ti bi rad sporošcu karačanja da ugrbiš još koji trenutak života, da poživiš još malo, makar još malo…”

‘Dnevnik jednog dobrovoljaca’ se može preuzeti ovde:

bookmark_borderPera Todorović

Iako je Pera Todorović rano otišao iz Vodica u kome je rođen, Vodice skoro nigde ne pominje u svojim spisima i nije bio vezan za njega, kao ”najveći srpski novinar toga vremena, publicista, političar, dobrovoljac, revolucionar i književnik”, zaslužuje da se nađe na ovim stranicama.


Petronije Pera Todorović je rodjen 2. maja 1852. godine u Vodicama, od oca Jovana i majke Smiljane. Njegovi roditelji su imali sedmoro dece (neki izvori govore da ih je bilo više). Pera je bio najmlađi. Bili su najbogatija porodica u ovom delu Šumadije.

Kuća Pere Todorovića u Vodicama

Osnovnu školu je završio u Smederevskoj Palanci, nižu gimnaziju u Kragujevcu a Veliku gimnaziju u Beogradu. U školi je bio odličan sa predmetima koji su mu se sviđali. Sa drugim predmetima je jedva prolazio. Izbačen je iz gimnazije jer je predvodio grupu đaka koji su odbili da se pričeste (bio je ateista).

Nastavio je školovanje u Pešti na privatnoj trgovačkoj školi sa nezavršenom gimnazijom kako bi dobio bar neku diplomu zbog porodice koja mu je obezbedila izdržavanje a da bi imao bolju državnu karijeru, diploma univerziteta ili više škole je bila uslov.

Mnogo je čitao a posebno ruske pisce. Još u školi je često diskutovao sa drugovima o tome šta je ko čitao. Obično je uvek vodio u tim diskusijama. I na kraju, diskusija je prelazila u Perino predavanje.

Posle Pešte, odlazi u Cirih. Tamo upoznaje Nikolu Pašića koji mu je glavno poznanstvo na početku njegovog boravka u tom gradu.

“U moje doba u samom Cirihu bilo je oko pedeset srpskih djaka i pet do šest porodica sa decom, koja su se tu po školama vaspitala, a Rusa i Ruskinja je bilo oko četiri stotine! Čitavo jedno predgradje bilo je preplavljeno Rusima, Srbima i Slovenima uopšte. Na ulici se svugde čula slovenska reč.”

Evo kakav je Pera bio kao mladić:

“Pera Todorović je bio tip onog osećajnog mladića punog života i temperamenta, a razmaženog i nenaviknutog na sistematski, istajan rad, koji sa žarom moze da uleti u pokret na koji naiđe i koji mu odgovara. Ali on ne ulazi u taj pokret da strpljivo studira, uporno radi, nego da se u njemu istutnji i rasprostre svoj vitalitet i svoju imaginaciju.”

Vraća se u Srbiju iako nije završio školovanje. Usled ruskog uticaja, iz Ciriha se vratio kao socijalista.

1874. godine pokreće časopis ‘Rad’

“Švajcarski seljak radi da bi napredovao, mađarski seljak radi da bi živeo a srbijanski seljak radi da ne umre od gladi.”

Pridružuje se radikalno-socijalističkom pokretu Svetozara Markovića. Osim toga što sebe potpuno predaje toj ideji, svoje nasleđe od 2500 dukata poklanja pokretu.

15.02.1876. godine se u Kragujevcu održavaju opštinski izbori. Radikali odnose pobedu i izlaze na ulice. Na čelu se nalazi “Crveno barjače”. Glavni organizator tog dešavanja je Pera Todorović. Dolazi do sukoba sa predstavnicima vlasti. Ima mrtvih i ranjenih. Pored ostalih, uhapšen je i Pera Todorović. Osudjen je na devet meseci zatvora. Sudu se ovako obratio:

“Dozvolite, gospodo, da uz jemstvo koje tražite, ne odem odmah na izdržavanje kazne, već da mi omogućite da kao dobrovoljac odem u rat.”

Umesto zatvora, izabrao je da bude dobrovoljac u srpsko-turskom ratu (1876.-1987.). želeo je da se borbi protiv turaka. Ali je u Komandi nedostajao obrazovani kadar pa je Pera sa svojim dobrim obrazovanjem i znanjem ruskog i francuskog jezika, dodeljen štabu glavnokomandujućeg, ruskog generala Cernjajeva. U jeku odlučujuce bitke sa Turcima, general Cernjajev, koji je komandovao združenim jedinicama, odluči da Peru Todorovica, od svog prevodioca i šifranta, premesti na komandno mesto. Tada je Pera jedva izvukao živu glavu, ali je kasnije u stalnim borbama sa Turcima pokazao kao odličan borac. Zbog toga je dobio odlikovanje koje mu je lično uručio general Cernjajev. Svoja iskustva iz ovog rata je opisao u knjizi Dnevnik jednog dobrovoljca.

Po završetku rata je trebalo da odleži zatvorsku kaznu od 9 meseci. Ali u aprilu 1877. ga sud osudjuje na 4 godine zatvora zbog veleizdaje. Preko Zemuna odlazi za Novi Sad (tadašnja Austro-Ugarska).

Pokreće “Ilustrovanu ratnu kroniku” (urednik je J.J. Zmaj).

1878. Osniva časopis Straža – “knjigu za nauku, književnost i društveni život”. U Straži objavljuje “Dnevnik jednog dobrovoljca” (to delo važi za najbolju ratnu dramu toga doba).

Početkom 1879. madjarska policija (po zahtevu Beogradske policije) Peru Todorovića i Milicu Ninković proteruje iz Novog Sada. Oni odlaze u Pariz.

Usled francuskog uticaja, iz Pariza se vraća kao radikal. U Srbiju stiže na Badnje veče 1880. U Beogradu okuplja mlade ljude oko sebe. Stanuje sa Nikolom Pašićem. Kod njih se održavaju politička okupljanja. Kao rezultat tih okupljanja, formira se Narodna radikalna stranka. U njoj su samo dva profesionalna političara: Nikola Pašić i Pera Todorović. Izrada statuta stranke – Pera, uredjivanje lista “Samouprava” – Pera, agitacija, govori i organizovanje stranke u narodu – Pera. Nikola Pašić ga je mudro skrenuo sa puta koji je želeo za sebe – vodstvo partije.

08. januara 1881. pokrenuo je i uredjivao list “Samouprava” – list radikalne stranke.

U leto 1881. Pera boravi u banji Rajhenhal u kojoj leči jetru. Vraća se u jesen te godine i kreće po Srbiji u agitaciju. 42 dana, 43 mesta. Kako je naučio od ruskih političara – Ide u narod.

26.27. i 28. jula 1882 na Ilinijim vodama u Kragujevcu se održava Sabor Narodne radikalne stranke. To je bio vrhunac političkog narodnog besedništva Srbije, “niko do njega nije tako govorio; niko posle njega“. Nikola Pašić postaje predsednik a Pera potpredsednik Glavnog odbora stranke.

Oktobra 1883. Pera odlazi u Beč na operaciju jetre. U to vreme se sprema Timočka buna. Podigli su je neki pripadnici Narodne radikalne stranke i neki njeni poslanici iz tog kraja a sve po naredbama Nikole Pašića. Pera je bio protivnik oružanih sukoba i nije bio upoznat sa tim dešavanjima. Buna traje deset dana. Pašić odlazi u Zemun (Austro-Ugarsku). Sledi hapšenje Upravnog odbora Narodne radikalne stranke. Uhapšen je i Pera i svi su oni bačeni u okove. Odlučuje se da napiše pismo Kralju Milanu jer neće da leži za drugoga. Za drugoga koji ga je sklonio od onoga za šta se Pera borio čitav život. Za ono gde je uložio sav svoj novac i svoje zdravlje. Kralj Milan donosi pomilovanje. Neće biti streljan a umesto toga dobija deset godina zatvora. Skidaju mu okove…

1885. dolazi rat sa Bugarskom i poraz Srbije. Kralj vidi da mora da napravi sporazum sa Narodnom radikalnom strankom. Vidi da mu treba Pera Todorović. Kralj nudi pomilovanje i oslobodjenje svih zatvorenih radikala i njihovih vodja. Kao i dozvolu da se vrše zborovi i okupljanja.

01.01.1886. godine članovi Glavnog odbora radikalne stranke i svi zarobljeni članovi su pomilovani ukazom kralja Milana. Za uzvrat, traži da mu obećaju vernost i iskrenu potporu. Ali već je bilo kasno. I za Peru Todorovića i za kralja Milana.

Na skupu u Nišu se skupilo četrdeset narodnih prvaka Radikalne stranke. Obećanja koja su zarobljene vodje dali kralju Milanu su prekršena i svi Perini predlozi su odbijeni. Nikola Pašić, iako nije bio prisutan, učinio je šta je hteo. Pera ostaje sam i odbacen. Zavistan od morfijuma, potrebna su mu veća primanja. Posvećuje se isključivo novinarstvu. Piše za druge, za one koji plaćaju.

1887. Pokreće list “Radikal” u kome napada liberalno-radikalsku vladu i bori se za nezavisnost Narodne radikalne stranke.

1888. godine postaje načelnik Ministarstva narodne privrede.

1889. godine je osnovao list Male novine (prvi slobodni, komercijalni list u Kraljevini Srbiji koji se prodavao na ulici. Dostigle su tiraž od 30.000 primeraka, sve dok se 29.05.1903. nisu ugasile (kada je ugašena i dinastija Obrenovića).

1891 do 1895. godine, posle Laze Kostića, bio je drugi predsednik Udruženje novinara Srbije (UNS).

1897. u Čačku prisustvuje pretresu protiv čuvenih hajduka. Piše članke za “Male novine” i od tih članaka nastaje “Hajdučija”.

Postaje dvorski novinar. Pisao je kako mu se ‘naredi’ u dvorskoj kancelariji. Ali radio je i nesto važnije. Putuje po Srbiji (malo i po inostranstvu) i šalje kralju Aleksandru opširne i dokumentovane referate o privrednim prilikama i reformama, o pitanjima unutrašnje i spoljašnje politike.

29.05.1903. U Majskom prevratu, ubijen je kralj Aleksandar. Kasnije te godine, Pera beži od policije u Zemun.

1903. godine pokreće list “Ogledalo”. Neki njegovi zapisi u ‘Ogledalu’ su autobiografski kao na primer gde objašnjava zašto je izabrao progonstvo:

“Meni je, dragi prijatelju, već poravnalo pedeset i dve godine! Pa ćeš dozvoliti i sam da se u ovim godinama ne ide tako lako u hapsanu. Nekada sam ja rešenja o hapšenju primao kao pozivnicu za bal. Ali, gde je sada ona mladost i snaga? Ona vera i ono nadahnuće? A posle, dragi prijane, ako je za vajdu, od mene je dosta bilo hapšenja i tamnovanja! U celoj Srbiji nema čoveka koji je kao novinar i političar toliko hapšen i gonjen. A nisam ni ja od čelika…

Trideset godina je trajala moja borba na život i smrt. U toj strašnoj borbi ja sam pet godina proveo u izgnanstvu, više od dvadeset puta bio sam zatvaran i hapšen; osudjen na dvadeset i sedam godina zatvora; proveo sam u kazamatima i hapsanama pet godina, sedam meseci i devet dana; vukao sam teške okove od kojih mi i sada zjape rane na nogama; bio sam osudjen na smrt, jednom javno i znano, a četiri puta je o koncu visilo da izgubim glavu potajno i mučki.”

Bolovao je od ehinokokusa u jetri i zbog povremenih velikih bolova je uzimao morfijum. To je trajalo 27 godina. U to vreme, korisćenje morfijuma je bilo javno i dozvoljeno. Nije postojalo drugo sredstvo kojim bi mogli da se ublaže veliki bolovi. Morfijum je imao ogroman uticaj na Perin zivot i usmerio ga tamo gde Pera nije želeo.

“Moj život bio je vrlo buran i promenljiv. Pun borbe i potresa, pun muka i opasnosti, gde je često i sama glava o končiću visila.”

24.10.1907. godine umro je Pera Todorović u Beogradu. u 55. godini života, čovek velikog stvaralačkog dara, dobrovoljac, genijalni agitator, revolucionar, najveći srpski novinar toga vremena, politicar, publicista i književnik.

1970. godine snimljena drama Hajdučija po tekstovima Pere Todorovića. U glavnoj ulozi Dragan Nikolić.

1971. godine snimljena monodrama Odbrana Pere Todorovića koju izvodi Ivan Bejkjarev.

2008. godine počela izgradnja spomen kuće Pere Todorovića.


Pera Todorović je proganjan pod obe dinastije, promenio je sedam srpskih kraljeva, 20 puta je hapšen, vlasti su ga i na smrt osudile.

Govorio je nemački, ruski i francuski.

Zajedno sa Stevanom Đurčićem, Pera Todorović je inicijator obnavljanja Udruženja novinara Srbije (koje je posle Timočke bune 1883. godine prestalo sa radom).

Pera Todorović se ženio tri puta.
U prvom braku sa Milicom Ninković nije imao dece. To je bio politički brak jer je zbog političkog delovanja, Vlada donela odluku o progonstvu Milice Ninković a Pera je želeo da joj pomogne.
U drugom braku sa ženom Darinkom je imao ćerku Smilju, koja je umrla u 13. godini života.
U trećem braku, nije imao dece. Tako je ostao bez potomstva.

Iza sebe je ostavio mnoga dela, a izmedju ostalog tu su romani:

  • Smrt Karadjordjeva,
  • Prognonstvo Obrenovića,
  • Beogradske tajne,
  • Madjije na prestolu,
  • Hajdučija,
  • Silazak sa prestola,
  • Dnevnik jednog dobrovoljca,
  • Kravava godina,
  • Aspibe.

Najbolje studije o Peri Todoroviću napisali su:
– Živan Mitrović ”Iz života Pere Todorovića” (Politika, Beograd, 1960.),
– Velizar Nicić ”Pera Todorović” (Nolit, Beograd, 1956.),
– Miodrag Todorović ”Pera Todorović – novinar, književnik, revolucionar” (Naša komuna, Smederevska Palanka, 1983.) i
– Latinka Petrović ”Pera Todorović” (Rad, Beograd, 1983.).


Ovako je 1882. godine govorio Pera Todorović:

“Svaki građanin, pa bio on bogat ili siromah, ima puno pravo da rekne: Ako hoćeš da te vermam (po narodski: uvažavam), i slušam taj zakon, moraš pitati i mene ko će ga i kako će ga graditi, pošto se to i moje kože tiče. A ne ovako, zasednu njih nekoliko gazda i gospode pa navrljaj ovoliku hrpu zakona, a ti sirotinjo posle samo pogni šiju, upregni se i vuci što ti je natovareno.
Nećemo više tako, beli! Da plaćamo državi koliko ko može prema svom stanju, ali da država ne trguje i ne piljari sa građanskim pravima svojih državljana. Građanska prava nisu užička pastrmka da ih država krčmi na 20 para, pa ko više plati, onome veći režanj i da odreže. Svaki čovek, pa bio bogat ili siromah, samim rođenjem dobija tapiju na sva građanska prava, koja uopšte postoje u njegovoj domovini, pod uslovom da od građanskih tereta snosi onoliko koliko mu je moguće, prema njegovom stanju”.


Izvori:
Velizar Nicić – Pera Todorović (Nolit – Beograd, 1956.)
Internet.

bookmark_borderBroj stanovnika sela Vodice

Prvi zvanični podaci koji govore o broju stanovnika u selu Vodice, datiraju iz popisa 1822. godine. Tada je u selu bilo 17 domova i 65 stanovnika. Vodice je bilo jedno od najmanjih naselja u ataru Palanke.

Nagli porast broja stanovnistva se dešava u drugoj polovini 19. veka. Tako da 1910. godine, Vodice ima 944 stanovnika.

Zbog ratova koji su se dešavali u prvoj polovini 20. veka, porast broja stanovnika je bio značajno manji. I tako 1961. godine, Vodice ima 1186 stanovnika, sto predstavlja najveći zvaničan broj stanovnika Vodica.

Od tada se broj stanovnika smanjuje usled migracije u gradove.

Promena broja kuća tokom vremena se može videti ovde.