bookmark_borderSmederevska Palanka – stare slike

bookmark_borderŽenidba i udaja, običaji s’ kraja 18. veka

Ženidba i udaja su bili isto toliko stvar porodice koliko i pojedinaca. Domaćini obeju kuća ugovaraju ženidbu i udaju, i to ne bez poklona; nekom vrstom kupovine predaje jedno dimaćinstvo drugom jednog tako korisnog člana kao što je odrasla devojka. Brat predaje nevestu svečanoj povorci koja dolazi da je vodi u novu kuću. Ovde je dočekuju zaova ili jetrva. Okititi neko dete, dodirnuti preslicom zidove koji treba tako često da je gledaju zaposlenu sa ovom alatkom, sa hebom, vinom i vodom u rukama i pod rukom prići stolu o kome će često imati da se stara – to su simbolične ceremonije s kojima ona ulazi u novu zajednicu. Komadom šećera zatvorena su joj usta, koja treba da govore malo i samo dobro. Još je strana, još godinu dana nazivaju je mladom. Običaj zahteva da se ona sa izrazom neprestane postiđenosti drži daleko čak i od svoga supruga. Međutim, to je ipak savez koji iz godine u godinu postaje sve uži i značajniji. On povezuje različite porodice putem udaje i ženidbe.

Izvor

bookmark_borderBadnje veče i Božić, običaji s’ kraja 18. veka

Na Badnje veče, kad su poslovi zavšeni, odlazi domaćin u šumu i odseca neki prav mlad hrast. Ovaj hrast se unosi u kuću sa pozdravom: ‘Dobro veče i srećan vam Božić!’ Odgovaraju mu: ‘Bog ti dao srećan Božić, ti srećni i čestiti!’ i posipaju ga žitom. Onda se hrast, zvani badnjak, stavlja na vatru. Ujutru, koje se pozdravlja pucanjem iz pištolja, pojavljuje se u svakoj kući već unapred određeni posetilac. On iz rukavice baca žito kroz vrata i uzvikuje: ‘Hristos se rodi!’ Koga pogodi žito, taj odgovara: ‘Vaistinu se rodi!’ Na to posetilac prilazi, udara žaračem po badnjaku koji još leži na vatri tako da skaču varnice i uzvikuje: ‘Koliko varnica toliko goveda, konja, koza, ovaca, svinja, košnica, toliko sreće i blagoslova!’ Domaćica ogrće polažajnika; badnjak se iznosi u voćnjak. U crkvu se ne ide; ali na obed dolazi svako sa zapaljenom voštanicom u ruci. Držeći sveću, ukućani se mole, zatim se ljube govoreći: ‘Mir božiji! Hristos se vaistinu rodi, mi mu se molimo!’ Kao da hoće da ukaže na usku povezanost između svih članova kuće, domaćin skuplja sveće koje još gore, lepi ih jednu za drugu, stavlja ih u činiju sa česnicom i raznim žitom koja se unosi baš tada, i gasi sveće zrnima žita. Česnica je pogača uobičajenog oblika od presnog testa; ko u izlomljenoj česnici nađe paru umešenu u nju, za toga se očekuje da će u toku godine imati više sreće nego ostali. Sto se ne rasprema niti se soba čisti; tri dana je sto postavljen za svakoga ko naiđe. Do Nove godine važi pozdrav: ‘Hristos se rodi!’ i odgovor: ‘Vaistinu se rodi!’

Izvor

bookmark_borderSrpska revolucija – knjiga

Srpska revolucija – Leopold Ranke (Die Serbische Revolution – Leopold von Ranke)

Hamburg, 1829. (prvo izdanje).

Beograd, Srpska književna zadruga, 1965.

Kad je 1804. godine srpski narod u Beogradskom pašaluku otpočeo borbu za oslobođenje od turske vlasti, bilo je ispod očekivanja da će za svoju stvar zainteresovati mnogoborojne faktore političkog i javnog mnjenja u Evropi. Još je čudnovatije izgledalo da će srpsko-tursko ratovanje 1804.-1813. i 1815. godine ubrzo naći i svoga istoričara, naročito ne među poznatim imenima stranih naučnika. Srpski ustanici, izgledalo je, stajali su sasvim u senci Napoleonovih osvajačkih ratova, koji su skoro dve decenije potresali Evropu, da bi mogli poslužiti za predmet naučnih istorijskih studija. Neočekivano, međutim, 1829. godine pojavilo se delo nemačkog istoričara Leopolda Rankea pod neobičnim naslovom Die serbische Revolution – Srpska revolucija. Ono je, odmah, ne samo proslavilo svoga autora nego je poslužilo i kao naučno obaveštenje koje je ustanke Srba pod Karađorđem Petrovićem i Milošem Obrenovićem prikazalo kao događaj od izvanredne važnosti za diplomatsku i političku istoriju jugoistočne Evrope toga vremena. Ono je za političko razumevanje ‘srpskog pitanja’ u evropskoj politici imalo onaj isti značaj koji su Vukove zbirke pesama imale za poznavanje kulture srpskog naroda u svetu.

bookmark_borderBeogradski pašaluk krajem 18. veka

Beogradski pašaluk je usvojeni naziv za jednu od upravnih jedinica Turskog carstva. Zvaničan turski naziv te oblasti je bio Smederevski sandžak. Medju turcima, oblast je bila poznata i kao Morava. Krajem 18. veka, Smederevski sandžak je činilo 12 nahija. Selo Vodice je pripadalo Smederevskoj nahiji i nalazilo se na samoj granici Smederevske i Kragujevačke nahije.

Izvor