bookmark_borderDnevnik jednog dobrovoljca

Dnevnik jednog dobrovoljca – odlomci

Pera Todorović je želeo da se bori protiv turaka u srpsko-turskom ratu 1876-1877. Ali je u Komandi nedostajao obrazovani kadar pa je Pera sa svojim dobrim obrazovanjem i znanjem ruskog i francuskog jezika, dodeljen štabu glavnokomandujućeg, ruskog generala Cernjajeva.

I Deligrad, 3. avgusta u utornik, 1876. god.

”Mene danas gotovo silom upisaše u činovnike generalovog štaba timočko-moravske vojske – prosto reći rekviriraše me, kao što se rekvirira seno, zob, so i druge stvari. Skidoše mi moju dobrovoljačku bluzu, moje opanke, moju crnogorsku kapu, oduzeše mi moju vernu pušku, pa me umundiraše po štapski, obuše mi ruske cizme od juhta, pripasaše sablju (koja je slobodno mogla izostati), posadiše me za sto, uklopiše u ruke pero, pa sad hajd’ šifriraj i dešifriraj depeše, prevodi sa ruskog i francuskog na srpski i sa srpskog na ruski i francuski, nosi generalu Cernjajevu raporte i primaj od njega zapovesti. Koliko ih ima koji žude za ovim mestom, i koji bi na njemu možda bolje poslužili no ja, i njih ne nadjoše, već baš mene! I to gotovo nasilno! Ja celog veka mrzio kancelarije, protokole, registre, numere i ostale formalnosti, i sad baš mene palo u deo da sa tim stvarima imam posla! O, slepa sudbino!”

Deligrad, 6. avgusta u četvrtak, 1876. god.

”…Kakva razlika izmedu života u štabu i života kao dobrovoljca na mrtvoj straži, gde Turci svaki čas uznemiravaju u ne dadu trenuti… U štabu se i jede, i pije i spava dobro, ali mi se opet ne dopada. Vidim da ima mnogo larme, trke muvanja, galame, mnogo formalnosti, ali mi se čini da je malo reda i malo rada. U kancelariji načelnika štaba, pukovnika Komarova, strašan nered, na stolu mu grdna gomila hartija, i kad nešto traži, mora po pola sata da premeće po onome vašaru…”

U jeku odlučujuće bitke sa Turcima, general Cernjajev, koji je komandovao združenim jedinicama, odluči da Peru Todorovića, od svog prevodioca i šifranta, premesti na komandno mesto.

XII U logoru na Prugovcu, 14. avgusta u subotu 1876. godine

”…Uzmite ovu četu dobrovoljaca, pa je izvedite gore na bujmirski vis; postavite straže spram Morave, a jedan lanac istaknite kao stražu spram Katuna. Mene ova zapovest prenerazi. Otkud meni nevojniku da poveravaju ovako vojnicke zadatke?! Ucini mi se da Cernjajev hoce da ja danas budem ubijen. (Koješta, noćas se smejem toj ludoj misli, ali jutros mi ne beše do smeja). Vaše prevashodstvo, na onome visu, kuda me vi šaljete, Turci su, i on se ne može drukčije uzeti do borbom. Ja se mogu boriti, ali ja neću umeti da vodim ljude u borbu – usudih sa da primetim ja. Cernjajev se samo pljesnu po butinama: – Eto ti sad! Nije li mi pre dva sata Komarov rekao a vi sami potvrdili, da ste se peli do na vrh one kose i da Turaka nigde nema? – Da, ali izveštaj je opet netačan; mi nismo izlazili do na vrh. – Neću da znam – planu Cernjajev – uzmite ovu vojsku i vodite je kuda vam rekoh. Komarov mora znati šta je rekao. – Ali ako ipak bude Turaka i borba se otvori, šta da radim? – Odlazite, odlazite, odlazite!…prodera se Cernjajev. Ja opučih niz polje, a on zamnom praskaše: – Prokleti rezoneri; umesto da slušaju svi oni filozofiraju. Sve ih je to iskvario onaj njin pogani ustav. – No dok ja uzjahah konja i postrojih četu, Cernjajev dozva Komarova; nešto su živo razgovarali, pa me opet viknu: – Uzmite još i ovu četu ruskih ”plastuna”, a evo, poći će i potpukovnik Konovnicin. – Zatim se okrete Konovnicinu: – Grofe, uzmite ovaj bataljon… ko je ovde bataljoni komandir?… Gazda Milosav Trifunac… odgovoriše vojnici. – Uzmite ovaj Trifuncev bataljon pa podjite kao potpora, gospodinu Todoroviću. Rasporedite da on sa dobrovoljcima ide napred, a vi za njima, da ih poduprete ako zatreba. Idite, zbogom Todoroviću! Ako se otvori borba ja cu vas odovud pomoci artiljerijom.
Krenemo se. Kod naših predstraža stanemo da jedan deo naše vojske rasturimo u lanac, jer dotle je sva išla u dvojnim redovima, i da se posavetujemo šta ćemo i kako ćemo…

…Nema reči kojima bi se mogla opisati ona povorka osećaja što saleće čoveka kad podje pred puščane i topovske metke, od kojih je svaki i njemu namenjen. Ideš napred, a u glavi ti se budi mutno saznanje da je ovo poslednji čas, sad je sve svršeno, sad više nema razmaka i odgodaja već moraš napred dok te ne dočeka neprijateljski plotun… i to nije daleko, to je eto tu sad će… sad će! I neko strašno isčekivanje obuze mi dušu. Sa ovim osećajem možda bi se jedino mogao uporediti osećaj osudjenika na smrt, u trenutku kad privezan za kolac čeka kad će grmnuti puške. Namah ti ovo kobno iščekivanje postane tako dosadno, da čisto potrčiš napred, samo da što pre plane taj prokleti neprijateljski plotun, da se jedanput svrši, da te ne muči ovo ubistveno, strašno iščekivanje. Namah opet obuzima te crna misao: ovo su poslednji trenuci… Uspomene iz detinjstva, lepi mladički snovi, nade, planovi, prijatelji, sva mila i draga stvorenja, ceo prošli život – sve ti to sad navali i slomije se u ono malo prostora pod onom jadnom lubanjom – i ti usporavaš korake: smrt je blizu, ona je tu, neminovna, ti to znaš, ali ti bi rad sporošcu karačanja da ugrbiš još koji trenutak života, da poživiš još malo, makar još malo…”

‘Dnevnik jednog dobrovoljaca’ se može preuzeti ovde: